Skandij je izvorno ekstrahiran iz kamena skandij itrija. Trenutno se uglavnom sveobuhvatno dobiva iz nusproizvoda obrade titana, aluminija, volframa, kositra, urana, rijetke zemlje i drugih minerala. Vidi tablicu 3 [19] za godišnju proizvodnju ovih minerala, sadržaj skandijuma u njima i količinu skandijuma iskopanog zajedno s njima. Može se vidjeti da je količina iskopanog skandijuma svake godine vrlo velika, ali većina nije izvučena. Stoga je ključ industrijske proizvodnje skandijuma istraživanje učinkovitih metoda odvajanja i uspostavljanje razumnog procesa oporabe. Njegova racionalnost ovisi o sadržaju skandijuma u sirovinama, opsegu proizvodnje glavnih metala i stupnju obogaćivanja skandijem u poluproizvodima i otpadnim materijalima. Kada se skandij dobiva u procesu proizvodnje, distribucija skandijuma u glavnim proizvodima je vrlo važna. Kada se obogaćuje skandij iz proizvodnog otpada (otpadne tekućine, otpadni ostaci, mulj itd.), treba uspostaviti razuman postupak bez uništavanja glavnog procesa.
Stupanj razvoja resursa skandijuma usko je povezan s napretkom industrijskog korištenja. Međunarodno tržište ima različite zahtjeve za sortama, specifikacijama i količinama skandijuma u različitim razdobljima. Kapacitet tržišta je ograničen, a fluktuacijom cijena u potpunosti dominira tržište. Godine 1983. Sjedinjene Države iznenada su kupile veliku količinu skandijuma nakupljenu u prošlosti na međunarodnom tržištu, što je povećalo cijenu 99,9 postotnog skandijeva oksida za 2,5 puta. U 1990-ima Sjedinjene Države i Japan skladištili su skandij kao strateški materijal povezan s razvojem visokotehnoloških aplikacija, što je rezultiralo skokom cijene skandija na svjetskom tržištu. Međutim, budući da je bivši Sovjetski Savez prodao veliki broj svojih prošlih zaliha, domaća prekomjerna proizvodnja i nagli pad tržišnog kapaciteta, svjetsko tržište skandijem bilo je preopskrbljeno, a cijena je brzo pala. Danas je cijena skandijuma pala za 60-70 posto u proteklom desetljeću.
